Danas mi je bio slobodan dan i odlučio sam ga iskoristiti za skijanje u obližnjem Kaltenbachu, na skijalištu Hochzillertal. Pristupna cesta bila je zakrčena automobilima i autobusima, a veliki parking pojačan novom garažom – već drugom, jer jedna više nije dovoljna za sve goste u špici sezone.Polovina veljače, školski praznici u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj, plus nedjelja – savršen recept za gužvu.Vrijeme je bilo oblačno, s maglom prema vrhu planine i povremenim snijegom. Na donjoj stanici rijeka skijaša i velika gužva; dvije gondole od ranog jutra neumorno prevoze tisuće ljudi prema gore.
Skijalište Hochzillertal i Hochfügen nudi oko 40 žičara i više od 90 kilometara uređenih staza svih težina, pa se ta masa skijaša na vrhu ipak nekako rasporedi. Već sam unaprijed znao da staze neće biti dobre: dan ranije padao je snijeg i nije bilo vremena da se podloga poravna i stvrdne. Mekane, razrovane piste, slabija vidljivost zbog magle i oblaka, povremene pahulje u lice – sve skupa daleko od idealnog dana na snijegu.
Ali baš ništa od toga nije spriječilo vikend–skijaše da se popnu na planinu i plate skupu dnevnu kartu.I ja sam na kraju stao u red, sjeo u gondolu i popeo se gore. Odvozio sam nekoliko rundi u tim „nemogućim“ uvjetima, više iz znatiželje i sportskog inata nego iz uživanja. Bilo je trenutaka kada se jedva vidio rub staze, a skije su tonule u mekani snijeg, ali taj osjećaj borbe s planinom ima neku svoju posebnu draž.
Gledajući tu masu ljudi, pomislio sam na neku kolektivnu skijašku svijest koja ne mari za prognozu, maglu ni gužvu. Kao da postoji nepisano pravilo: ako si ovaj vikend u Alpama, ideš na skijanje – bez obzira na uvjete. Podsjetilo me to na ljeto u Istri, kad vikend–turisti satima stoje u kolonama na granici i oko Kopra, samo da bi uhvatili dva dana mora.
U vrijeme ručka restorani na skijalištu bili su puni, a u self–service kantini dugi redovi za hranu. Gost–turist nema luksuz birati savršen dan za skijanje, kao što ga imamo mi koji smo u Austriji cijelu zimsku sezonu i možemo čekati sunce i tvrde, prazne staze. On mora izvući maksimum iz ova dva–tri dana godišnjeg odmora, kakvi god uvjeti bili.
I možda je upravo u tome čar: turisti su u srcu još uvijek djeca i vesele se svakoj skijaškoj nedjelji, pa i onoj maglovito–snježnoj s razrovanim stazama. A nama koji ovdje provodimo cijelu sezonu takvi dani su podsjetnik da skijanje nije samo savršena slika s razglednice, nego i gužva, umor, mokre rukavice – i osmijeh kad na kraju sjedneš u gondolu za zadnju vožnju prema dolini.